- sv. mise: 8.00,10.00 i 18.00 sati ( milostinja za Božje Djetinjstvo, Službeni završetak blagoslova obitelji )
" Oni padoše ničice i pokloniše mu se."
Bogojavljenje je jedan od najstarijih kršćanskih blagdana i  povijesno je stariji od Božića, jer su ga počeli slaviti kršćani Istoka kao Isusovo rođenje početkom III stoljeća, ono označuje univerzalnost čovječjeg otkupljenja. Poziv koji je Bog uputio preko zvijezde kraljevima, bio je poziv svim narodima svijeta, kako onda – tako i danas, da prihvate Isusa kao Gospodina i Spasitelja. Zvijezda je bila znak Božje ljubavi za sav narod, a na taj znak - poziv najbolje su odgovorili kraljevi jer su se istoga časa sa istoka uputili na daleki put u Betlehem. Obzirom da nisu bili upoznati s betlehemskim krajem, Gašpar, Melkior i Baltazar (sveta tri kralja), naišli su u Jeruzalem, raspitivali se o novorođenom kralju baš kod kralja Heroda, kojeg je njihov posjet jako uznemirio. Poslao ih je u Betlehem i zamolio da kada nađu djetešce da i njega o tome izvjeste, kako bi se i on otišao pokloniti, a imao je sasvim druge, crne namjere. Kraljevi su, vođeni čvrstom vjerom i ustrajnošću, pronašli skromne jaslice i ničice se poklonili Djetetu Isusu za koga su znali da je pravi Bog. Darivali su ga tamjanom, smirnom i zlatom, iskazavši mu tako najveću odasnost i ljubav. Tako k Isusu dolaze i pastiri i kraljevi i već se tada može naslutiti univerzalnost njegove buduće Crkve koja će okupljati sve staleže i narode.
Slavlje ovog blagdana ima svoje početke u istočnim kršćanskim crkvama, a uključivalo Isusovo rođenje (koje će se kasnije početi slaviti kao Božić), pohod trojice mudraca (grč. μάγοι „magi“; vidi Sveta tri kralja) koji su došli u Betlehem pokloniti se novorođenom kralju, te sve događaje Isusova djetinjstva do njegova krštenja na Jordanu. Blagdan se od početka slavi 6. siječnja. Drevne liturgije u ovom blagdanu prepoznaju Illuminatio (prosvjetljenje), Manifestatio (Objava) i Declaratio (Proglašenje). Ubrzo se, kao osobiti čin Isusove božanske objave, počelo slaviti i njegov prvi čudesni znak na svadbi u Kani Galilejskoj (usp. Evanđelje po Ivanu 2,1-11). Kršćanske su crkve uz ovaj blagdan govorile i o „objavi poganima“ (gdje pogani označuju ne-Židove), budući da su trojica Mudraca prepoznati kao pripadnici poganskih naroda. 
Bogojavljenje se slavi kako na Istoku tako i na Zapadu, no pojedinosti ovoga slavlja u pokojoj se stvari razlikuju.
Na Zapadu, u Katoličkoj crkvi, Božić se počeo slaviti prije Bogojavljenja, a datum Božića bio je 25. prosinca. Kad je s Istoka krajem 4. stoljeća uvedeno slavlje Bogojavljenja 6. siječnja, Božić je ostao blagdan Isusova rođenja, a Bogojavljenje je naglašavalo spomen pohoda triju Mudraca i Isusovo krštenje. Usto, razdoblje između ova dva blagdana počelo se profilirati kao božićno vrijeme u liturgijskoj godini, koje će kasnije biti produženo sve do 2. veljače.
U srednjem vijeku uz ovaj je blagdan osobiti naglasak stavljen na poklonstvo trojice kraljeva. Trojica Mudraca iz Evanđelja po Mateju (2,1-12), vrlo su rano počeli biti štovani kao »kraljevi«, na što je utjecao tekst proroka Izaije, gdje se kaže: „K tvojoj svjetlosti koračaju narodi, i kraljevi k istoku tvoga sjaja“ (60,3). Usto, u franačkoj državi, u Kölnu, uspostavljeno je svetište u kojem su se čuvale relikvije Svetih triju kraljeva. Ovo je svetište postalo središtem hodočašća naroda iz mnogih dijelova središnje, zapadne i sjeverne Europe (postoje podaci i o hrvatskim hodočasnicima. Posljedica takvog velikog pokreta hodočasnika bilo je gotovo potpuno poistovjećivanje blagdana Bogojavljenja s isključivim spomenom ovih kraljeva, kojima je tradicija nadjenula imena Melkior, Gašpar i Baltazar.
Nakon Drugog vatikanskog sabora božićno vrijeme završava prvom nedjeljom nakon Bogojavljenja, a na tu se nedjelju slavi Krštenje Gospodinovo. Samo Bogojavljenje ostaje i dalje svetkovina Božje objave u kojoj se spominje pohod trojice Mudraca, Isusovo krštenje i Isusovo čudo na svadbi u Kani Galilejskoj, gdje se Isus, na početku svoga javnog djelovanja, objavljuje kao onaj koji ima moć pretvoriti vodu u vino, čime posredno naviješta i ustanovljenje euharistije.
Pod utjecajem istočnog kršćanstva, među hrvatskim rimokatolicima razvio se običaj blagoslivljanja vode na blagdan Bogojavljenja, premda je u zapadnoj liturgiji takav obred prvotno vezan uz Uskrs. Ovom blagoslovljenom vodom vrši se blagoslov kuća i obitelji.
Prilikom blagoslova kuća, nadvratnici se označuju slovima „G“, „M“ i „B“ koja označavaju inicijale trojice kraljeva, Gašpara, Melkiora i Baltazara. Izvorno su se ovi inicijali zapisivali na latinskom, pa je umjesto početnoga „G“ stajalo „C“ (Casparus). Tako su inicijali, osim imena kraljeva, označavali i akronim blagoslovne formule: Christus mansionem benedicat, što na hrvatskom znači: „Krist prebivalište blagoslivlja.“ Između inicijala stavljaju se križići, kao znak blagoslova, a oko inicijala upisuju se brojke koje označavaju tekuću godinu. Ranije su se ovi znakovi upisivali kredom, dok se u novije vrijeme češće koriste posebne naljepnice. Konačan izgled natpisa ima oblik 20 G+M+B XX (gdje XX označava zadnje dvije brojke tekuće godine).
Sličan običaj postoji i u ostalim krajevima Srednje Europe.
Brate i sestro; ozbiljno se zapitajmo kako smo doživjeli Božić ove godine!? Je li to bilo samo neumjereno jelo i piće, paljenje petardi i ostali folklor; ili se Isus doista rodio u našim srcima i potaknuo nas na neke plemenite promjene. Mali Isus od nas ne traži nikakve darove, nego čvrstu vjeru koja prodire duboko u naša srca, našu dušu, koja nas obnavlja i čini da budemo bolji ljudi, da vršimo volju Očevu i da tako sa svojim bližnjima, već ovdje na zemlji, stvaramo Kraljevstvo Kristovo.