Sprovodne obrede za 214 ekshumiranih osoba, kako se pretpostavlja većinom njemačkih i hrvatskih mornara, koji su nakon završetka Drugog svjetskog rata bez suđenja ubijeni na otoku Jakljanu pored Dubrovnika i tu bačeni u masovnu grobnicu, u petak 1. ožujka na Domobranskom groblju u Gospinom polju u Dubrovniku predvodio je dubrovački biskup mons. Mate Uzinić u koncelebraciji s fra Ivom Brkovićem, gvardijanom kapucinskog samostana Gospe od milosrđa.

Pokopu su nazočili i župnik župe sv. Mihajla don Željko Kovačević, dekan Gradskog dekanata don Ivica Pervan i generalni vikar Dubrovačke biskupije mons. dr. Petar Palić koji je pročitao evanđelje. Na početku komemoracije nazočnima su se obratili pomoćnik ministra branitelja pukovnik Ivan Grujić, predsjednik Udruge ratnih veterana Hrvatski domobran Željko Kulišić, saborska zastupnica i zamjenica gradonačelnika Tatjana Šimac Bonačić, župan dubrovačko-neretvanski Nikola Dobroslavić, ministar branitelja Predrag Matić te izaslanik njemačkog veleposlanika u Republici Hrvatskoj vojni ataše Jörg Rauber. Zajednička misao njihovih obraćanja bila je da svaka žrtva zaslužuje dostojanstven pokop i da ratni zločin ne zastarijeva. U prigodnom nagovoru mons. Mate Uzinić rekao je da se ovom komemoracijom i sprovodnom molitvom želi ispuniti dužnost kršćanskog pokapanja mrtvih, „ali i još jednom na konkretnom primjeru upozoriti na razmjere zla koji su se događali na ovim našim prostorima za vrijeme Drugog svjetskog rata i osobito, nažalost, poraća.“ „Ovo ne kažem zato što smatram da je komunistički sustav bio gori od nacističkog i fašističkog – previše je tu sličnosti da bismo mogli reći tko je gori – nego zato što je komunistički sustav nakon 18. listopada 1944. počevši od Orsule, preko Dakse, vidimo i Jakljana, Mljeta i osobito Korčule, posijao puno više žrtava nego su to na ovom našem području učinila prethodna dva,“ istaknuo je biskup. Rekavši da se ne zna točno tko su žrtve koje se pokapaju, da se pretpostavlja na temelju nekih svjedočenja da je riječ o 102 njemačka i hrvatska mornara likvidira od strane pobjedničkih partizanskih postrojbi nakon Drugog svjetskog rata, ali da se za ostale do broja 214 ne zna ni tko su, niti jesu li bili vjernici i koje vjere, a da se pretpostavlja da su bili kršćani. Spomenuvši brojku od 214 žrtava biskup Uzinić je rekao: „To je više nego dvostruko od onoga što se pretpostavljalo, a što je još jedan od dokaza da su razmjeri zla koje se dogodilo u komunističkim čistkama nakon Drugog svjetskog rata koji do danas nisu rasvijetljeni, a nažalost još nema dovoljno političke volje da ih se rasvijetli, puno viši nego pretpostavljali. Znamo i još nešto. Znamo da su to većinom bili sasvim obični ljudi, sa svojim vrlinama i manama, snovima i nadama. Neke od njih, možda i sve, jedan je totalitarni sustav, onaj nacistički, odvojio od obitelji, posla, svakodnevice i uključio u svoju zločinačku mašineriju koja je oružjem i, nažalost, do tada nezamislivim zločinima istrebljenja u koncentracijskim logorima, željela pokazati nadmoć jedne rase nad drugim rasama, a drugi totalitarni sustav, onaj komunistički, ih je u svojoj klasnoj borbi koja je brisala sve za koje se pretpostavljalo da bi mu mogli biti prepreka, prekinuo u snovima da će se završetkom rata svemu onome što su prije rata napustili, natjerani ili zavedeni svejedno, moći ponovo vratiti.“ Kao razlog zašto su ljudi bili takvi jedni prema drugima mons. Uzinić je ponovio ono što je rekao u prigodi obilježavanja Dana žrtava totalitarnih sustava, a to je „čovjekovo 'oslobođenje' od Boga.“ To je uzrok, a žrtve su posljedica, kazao je navodeći primjer iz biblijske prapovijesti o prvom grijehu koji je doveo do gubitka zajedništva s Bogom, „a kad su izgubi Bog, vrlo brzo se izgubi i čovjek: 'I našavši se na polju, Kajin skoči na brata Abela te ga ubi.'“ „Ovo nije, kako već rekoh, samo problem prošlosti iz koje kao da ništa nismo naučili – a kako i naučiti kad još nismo uopće utvrdili što se točno dogodilo jer još ne znamo stvarne razmjere zla – nego i sadašnjosti. I mi danas, pod krinkom slobode i napretka, činimo pogrešku koju je napravio prvi čovjek nakon koje se dogodilo prvo ubojstvo ili totalitarni sustavi prošlosti kojima je samo jedna od tragičnih posljedica smrt više desetaka milijuna ljudi,“ kazao je dubrovački biskup, a ta pogreška je „uklanjanje Boga i njegovih pravila iz svog života i života društva kojemu pripadamo, a proglašavanje sebe i svog mišljenja vrhovnim mjerilom stvarnosti.“ Izgubimo li Boga, a na ovaj način ga gubimo, izgubiti ćemo i čovjeka, od nerođenih koje se ne smatra ljudima, do starih i bolesnih čiji život se proglašava besmislenim, preko sljedbenika drugačijih političkih uvjerenja, a to se sve događa danas. „Za zapitati se je što je ili tko je nakon toga na redu? I tko je taj koji ima pravo odlučivati? I gdje je tome kraj?“ „Koliko god da nam se ponekad situacija čini beznadnom mi nismo bez nade, a nismo jer makar je čovjek napustio Boga i uvijek ponovo od njega odluta, Bog nikad nije i nikad neće napustiti čovjeka,“ ustvrdio je biskup Uzinić citirajući dokument „Vrata vjere“ pape u miru Benedikta XVI. kojim je otvorio Godinu vjere. U vazmenom otajstvu muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista nalazimo odgovor na sva naša pitanja. „U njemu, bez mržnje i ikakvih drugih negativnih osjećaja koji su bili i ostaju znak Božje odsutnosti i izvor novih zala, možemo svoje misli usmjeriti na križ Isusa Krista raspetoga i zajedno s njim ponoviti, misleći na sve počinitelje strašnih zločina ljudske povijesti, osobito one dvadesetog stoljeća koji su proizveli milijune žrtava nacizma, fašizma i komunizma: 'Oče oprosti im jer ne znaju što čine'. Nakon toga s vjerom da žrtve bilo kojeg spola, rase, klase, vjere, nacionalnosti i sl., u svojoj patnji i umiranju nisu bili sami, jer s njima i u njima je patio i umirao Bog, svoj pogled možemo spustiti na ova mrtva tijela te i za njih zazvati Božje oproštenje i milosrđe moleći onoga koji je u njima i s njima patio i umirao da ih pridruži i svojoj uskrsnoj pobjedi,“ zaključio je dubrovački biskup. U zajedničku grobnicu na Domobranskom groblju, za sada, nisu položeni svi ekshumirani posmrtni ostaci, nego samo jedan dio, a ostali će s vremenom biti tu preneseni. Vijence na zajedničku grobnicu položili su predstavnici Ministarstva branitelja, gradske i županijske vlasti, njemačkog veleposlanstva te udruga proizišlih iz Drugog svjetskog i Domovinskog rata. Njemački vojni ataše Rauber izrazio je zahvalnost hrvatskim vlastima koje su, na inicijativu lokalnih ljudi, pokrenule ekshumiranje. U Hrvatskoj je sahranjeno preko 20 000 njemačkih vojnika, a pretpostavlja se da ih još 10 000 čeka da budu pronađeni i dostojno pokopani. „Za nas je pitanje humanosti da možemo naći sve naše vojnike koje smo izgubili tijekom Drugog svjetskog rata. To još uvijek traje i svaki put nam je važno kad nađemo neko od naših vojnika.“ Iskapanja na Jakljanu počela su u utorak, 19. veljače. Prvog dana nije nađeno ništa, da bi se onda pronašli prvi kosturi te otkrila posebice frapantna slika – ljudskih kostura isprepletenih s korijenima ogromnog bora izraslog na mjestu masovne grobnice. Na konferenciji za tisak održanoj na Jakljanu u petak, 22. veljače novinari su mogli vidjeti ostatke 33 pronađene osobe, da bi do nedjelje bilo pronađeno oko stotinu osoba, koliko se pretpostavljalo da ih u toj grobnici ima. Kako su stalno pronalaženi novi posmrtni ostaci iskapanja su nastavljena sve dok nije izvađeno svih 214 kostura, koliko se pokazalo da ih grobnica krije. Za nepunih osam radnih dana djelatnici Uprave za nestale i zatočene Ministarstva branitelja, članovi specijalnih postrojbi Morha i članovi Policijske uprave Dubrovačko-neretvanske ekshumirali su žrtve s Jakljana, na čemu im je izražena zahvalnost. Angelina Tadić