Liturgijska godina je slavljenje Kristovih otkupiteljskih misterija raspoređenih u određene dane u tijeku jedne astronomske godine. Crkva dakle nastavlja u liturgiji  uprisutnjivati one Kristove teandričke (bogoljudske) čine kojima je on objavljivao i ostvario Božji pradavni naum o otkupljenju ljudskoga roda.
Dakle u središtu liturgijske godine nije u stvari niz blagdana ili ideja, nego osoba Isusa Krista – uskrslog, čiji se dar spasenja prinosi i priopćuje ljudima pod različitim sakramentalnim aspektima u odvijanju kršćanskog kalendara. Božja ljubav za spas čovjeka se nastavlja uprisutnjivati u životu Crkve i čovječanstva. Središte i apsolutno i nezaobilazno uporište cijele LG jest dakle Pashalni misterij muke, smrti, uskrsnuća i uzašašća Isusa Krista.
Prvi kršćani nisu poznavali drugi liturgijski blagdan osim Gospodnjeg dana, nedjelje, dana slavljenja živoga, uskrsloga Krista. Zato se taj dan smatra i zove „prvotnim blagdanom – „dies festus primordialis“ (SC 106). Tek u 2. st. imamo izričite podatake o godišnjoj proslavi Uskrsa nedjeljom iza prvog proljetnog pleniluniuma. Dakle, cijela LG se kretala oko tjedne i godišnje proslave Isusova uskrsnuća. Zato je korizma ono liturgijsko vrijeme u kojem se kršćani odlučuju da, procesom obraćenja i čišćenja, žive u punini misterij Kristova uskrsnuća u svojoj godišnjoj spomen-proslavi.

Četrdesetnica je nastala iz prakse katekumenata, odnosno iz njihove 40-dnevne intenzivne priprave za krštenje, koje je u prvim stoljećima bilo rezervirano za noć uskrsnog  bdjenja. Potom je uvedena i 40-dnevna javna pokora pokornika (javnih grešnika) koji su željeli na Vel. Četvrtak prisupiti obredu pomirenja s Crkvom. No u isto vrijeme Crkva je pozivala i sve vjernike da pomognu katekumenima i pokornicima u njihovoj odnosnoj pripravi te da bi ujedno, provjerom vlastite vjernosti svojoj krsnoj posveti, i sami obnovili svoje krštenje i posvijestili svoj kršćanski identitet. Tako se dogodilo da je, kada je dokinuta praksa drevnoga katekumenata i javne pokore,  40-dnevna priprava za Uskrs bila duboko zaživjela u svijesti vjernika te je protegnuta na sve kršćane. Bio je to prirodan proces nastanka korizme, jer su sve tri ove skupine kršćana nastojali ispuniti Isusov poziv: „Obratite se i vjerujte evanđelju!“ (Mk 1, 15).
 Korizma nosi ime prema biblijskoj tipologiji gdje se broj 40 pojavljuje za oznaku više važnih događaja u povijesti spasenja. Središnje mjesto ima Isusov post u pustinji kroz 40 dana; zatim 40 dana je trajao potop, izabrani je narod 40 godina lutao pustinjom, Mojsije je bio na Sinaju 40 dana, kroz 40 dana je Golijat prijetio Izraelu, isti broj dana Ilija je na putu do gore Horeba, a toliko je vremena i Jona propovijedao Ninivljanima. U svim tim događajima riječ je o vremenu čišćenja, pokore i priprave za Božje očitovanje.
Duhovnost i akcioni program korizme, kao vremena priprave za Uskrs, sažeto je izloženo u 1. korizmenom predslovlju. Tu se kaže: „Jer ti nam svake godine daješ da radosno čekamo uskrsne blagdane ...pokorom čistimo dušu, revnije se molimo i vršimo djela ljubavi ... te nas primanjem svetih otajstava obdariš svojim božanskim životom“. U toj je blagoslovnoj molitvi naznačeno više velikih sadržajnih cjelina. To je ponajprije iščekivanje svetkovine Uskrsa, i to radosno. Liturgija govori o radosnom čekanju te svetkovine. A ta radost, koja se nije podudarala sa vanjskim neprikladnim veseljem, označuje i pokorničku praksu, revniju molitvu i djela ljubavi. U završnici ove molitve se ukazuje na još jedan važan segment korizmenog vremena, a to je  priprava za krštenje, ali istodobno podsjeća i sve vjernike na njihovo poslanje i identitet. To su odrednice koje su već od ranih vremena u kršćanstvu dale korizmi posebno dojmljivo oblikovan ustroj, program i sadržaj.
Korizma je vrijeme Božje milosti i darova, vrijeme Božje ljubavi. To je ujedno i vrijeme pogleda u budućnost, vrijeme obnove. Čovjeku vjerniku se pruža neka stanka i prilika, da zastane i proboravi u sebi, te probere, razluči i raščisti po prostorima svoje nutrine. I tu se nagomilalo kojekakva smeća, raznih nepodopština, bjesova, zatim starih - možda bolnih i ružnih - uspomena, te kojekakvih gorčina i zavisti koje zaklanjaju pogled na svjetlo i ljude, na Boga i duhovne vrednote. Stara formula pepeljanja „Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti!“ – podsjeća nas da postoji vrijeme i da s vremenom treba ozbiljno računati. Svaki je čas prigoda za dobro ili zlo, a budućih trenutaka je sve manje. Tu istinu trebamo posvijestiti i moći podnijeti te je ugraditi u naše planove. Na to nas upozoravaju i potiču također riječi nove formule pepeljanja: „Obratite se i vjerujte evanđelju!“- tj. dobroj, radosnoj vijesti!  Te riječi znače, najprije, da ima nešto što je drukčije, bolje i radosnije od onoga u čemu boravimo, što nam se čini jedinom stvarnošću, i to toliko da smo se možda i predali mireći se s našom dosadom i gomilom besmisli koja se u nama udomaćila. Doista je potrebna vjera da bismo započeli nešto novo, neuobičajeno, neiskušano. No uvijek se bojimo novoga, najviše u nama samima. A nije riječ o novosti u nekim teško shvatljivim formulama ili nauku. Često se iza Isusovih riječi krije tek dosljednost i zdrav razum. Svatko bi se tomu dosjetio samo kad bi mislio i uspio nadvladati svoju nezadrživu potrebu za važenjem.
I Kristovo pravilo o našim međuljudskim odnosima,  tj. da činimo ono što želimo da oni nama čine, poznato je posvuda u svijetu barem u svojoj negativnoj formulaciji: Ne čini drugomu ono što ne želiš da on tebi učini. Pravilo izriče činjenicu da među ljudima postoji neki zakon uzajamnosti, tako da živjeti zajedno uvijek znači neku uzajamnost. No uzajamnost može biti trajna jedino u dobru. Svaki prvi zao čin prema čovjeku, prekid je uzajamnosti i izvor sukoba u svim oblicima. Da bi se to izbjeglo uvijek je potreban višak dobra da bi se dobrom nadvladalo zlo. Potreban je predujam dobra  s kojim moramo uvijek iznova počinjati uspostavljati narušene odnose s drugim ljudima da naša uzajamnost bude dobra, te da gradimo ljudsku, redovničku i crkvenu zajednicu u kojoj se ljudski i vjernički dobro i skladno živi.
I ne samo to. Papa Franjo u svojoj ovogodišnjoj poruci za korizmu (2014) poziva cijelu Crkvu da se uključi u akcioni program korizme te djelima milosrđa uvjerljivo svjedoči  poruku evanđelja, čija je srž navještaj ljubavi milosrdnog Oca, koji je spreman prigrliti u Kristu svaku osobu. Sve nas poziva da se borimo protiv siromaštva naše braće i  konkretno djelujemo da ga ublažimo. S tim u vezi papa upozorava narazliku između siromaštva i bijede  te veli da je bijeda siromaštvo bez vjere, bez solidarnosti, bez nade. On navodi tri  vrste bijede:materijalnu, moralnu i duhovnu. Materijalna bijeda je „ona koja se obično naziva siromaštvom i pogađa one koji žive u uvjetima nedostojnim čovjeka: one koji su lišeni temeljnih prava i osnovnih potreba kao što su hrana, voda, higijenski uvjeti, posao, mogućnost kulturnog razvoja i rasta“. Kao odgovor na tu bijedu, veli papa, Crkva treba pružiti svoju pomoć, diakoniju, i tako izaći ususret potrebama i liječiti one rane koje nagrđuju lice čovječanstva. Crkva treba biti solidarna sa siromašnima, veli papa, jer „u siromašnima i posljednjima vidimo Kristovo lice;  ljubeći i pomažući siromašne, ljubimo Krista i njemu služimo“. I ne samo to. Papa traži od nas da se borimo i protiv uzroka materijalne bijede, a to su: kršenje ljudskog dostojanstva, diskriminacija, korupcija i zlostavljanja, idololatrija novca, zloupotreba moći i vlasti i slično. I zaključuje da je „zato nužno da se naše savjesti obrate pravdi, jednakosti, umjerenosti i zajedništvu“.
Drugo veliko zlo današnjeg čovječanstva, protiv kojeg se i Crkva treba angažirati, jest moralna bijeda. To je robovanje grijehu i porocima, kao što su alkoholizam, droga, kocka, pornografija i slično. Jedan od načina zauzetosti Crkve jest i u ovom slučaju borba protiv uzorka moralne bijede: nepravedni uvjeti života, nezaposlenost, pomanjkanje jednakog pristupa obrazovanju i zdravstvenoj skrbi i slično.
No moralna bijeda „uvijek je povezana  s duhovnom bijedom, koja nas pogađa kada se udaljimo od Boga i odbacujemo njegovu ljubav“. No „ako mislimo da ne trebamo Boga koji nam pristupa u Kristu, misleći da smo dostatni sami sebi, tada smo krenuli putem propasti,  zaključuje papa i tvrdi, da je Bog jedini koji spašava i oslobađa“. Eto, tu je mjesto novoj formuli obreda pepeljanja: „Obratite se i vjerujte evanđelju!“  Evanđelje je, veli papa, pravi protulijek duhovnoj bijedi. Pozvani smo „nositi u sve sredine oslobađajući navještaj da postoji oproštenje za počinjeno zlo, da je Bog veći od naše grešnosti, da nas uvijek ljubi i da smo stvoreni za zajedništvo i vječni život“. Bog nas poziva, ističe papa, „da budemo radosni navjestitelji te poruke milosrđa i nade! Lijepo je iskusiti radost širenja te radosne vijesti, dijeliti s drugima blago koje nam je povjereno, da bismo utješili srca skršena i davali nadu tolikoj braći i sestrama koji su obavijeni tamom. To znači slijediti i nasljedovati Isusa, koji je išao siromašnima i grešnicima kao što pastir s puno ljubavi traži izgubljenu ovcu. U jedinstvu s njim možemo hrabro otvoriti nove putove evangelizacije i promicanja osobe“.
Imajući u vidu glasne poruke liturgijskih tekstova korizme i Papine poruke za korizmu 2014. može se izvući dosta dobrih zaključaka. Očito je, dakle, da sve kršćanske asketske vježbe korizme – post, milostinja i odricanje – nemaju smisao u samima sebi, osobito ne u negiranju čovjekove tjelesne naravi. One su u službi relativiziranja svih ovozemaljskih ponuda i potreba, koje se čovjeku nameću ispred (iznad) vrednota Božje volje i protive se autentičnom profilu kršćanskog života. Treba imati uvijek pred očima veće vrednote koje vode ka istinskoj obnovi kršćanskog života. Zato je daleko važnije pitanje „Što smo u korizmi dobili?“negoli pitanje „Čega smo se u korizmi odrekli?“  Ako naš život svojim unutarnjim stavovima i vanjskim očitovanjem – osobito prema bližnjima – više ne odražava Kristovo lice, onda sva odricanja postaju produžetak karnevala (Cfr. Korizma, Svjetlo riječi 324, 2010, 6-7).
Korizma je vrijeme u kojem trebamo intenzivnije promišljati svoj odnos prema Bogu. Cilj nam je mir i susret s Bogom i susret s ljudima u Bogu. Polazišna točka korizme jest,  zapravo, radostan susret s Bogom i miran razgovor s bratom čovjekom.  Korizmeno vrijeme je dvosjekli mač u promišljanju svoga odnosa prema Bogu. Daje nam se vrijeme za sabranost i susret s Bogom, a često se u našoj revnosti za Boga  krije obična površnost. Moguće je da uza sva velika korizmena djela odricanja – naš duh ostane nepromijenjen. Stoga ne čudi činjenica da u procesu preispitivanja svoga odnosa prema Bogu zapravo otkrijemo samo crte vlastitog egoizma, negativnosti i slabosti karaktera, te da Bog ostane daleko od nas. Korizmu, dakle, treba shvaćati kaoosoban i radostan susret s Bogom. A susret s Bogom zahtijeva iskrenost, a ne neutemeljenu revnost. Darivanje je daleko vrjednije od odricanja.(Ibidem, Korizmena poslastica, str. 12-13).
Korizma je vrijeme pokore, poštenja i hrabrosti da si čovjek postavi odlučna pitanja.  Možemo ga nazvati i vremenom poštenja prema samima sebi. Prošlo je vrijeme karnevala i maski, vrijeme neistine, neiskrenosti i laži. A nakon tih dana, kada smo na Čistu srijedu posuli glavu pepelom i čuli popratne riječi „Sjeti se. čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti!“, ili „Obratite se i vjerujte evanđelju!“ (Mk 1,15),  tj. kad smo čuli istinu o samima sebi, trebalo bi da to vrijeme bude doista vrijeme okretanja prema sebi, vrijeme svraćanja u vlastitu dušu, vrijeme ozbiljnog razmišljanja o sebi, o smislu života, o Bogu i onome što on od nas traži. To je vrijeme kad se trebamo upitati: što je sa mnom? Kako izgledam? Može li moja duša izdržati Božji pogled? Treba dakle stati pred zrcalo i hrabro se pogledati, ne zato da si kažemo kako smo pristali ili zgodni, nego da vidimo što nam nedostaje i kakvi bismo trebali biti?
Naučimo nešto na primjeru jednog slabog vjernika koga je zapalo da nosi križ u pobožnosti Put križa na Veliki petak. U jednom momentu pri kraju pobožnosti čovjek se pod križem počeo preznojavati, klecati, teturati i zastajati tako da je jedva izdržao do zadnje postaje. Na upit što mu se dogodilo, rekao je: “Ne znam, ali dok sam nosio križ, prepoznao sam samoga sebe, a ujedno sam osjetio da i Bog zna tko sam i što sam ja“.
To je, eto, bitna poruka korizme: nastojati da prepoznamo sami sebe i dopustimo  Bogu da i on nas prepozna. Mislimo ozbiljno na to u vrijeme korizme. Treba napokon napraviti red u svojoj duši. Dosta je možda u njoj bilo smeća, treba ga se osloboditi i učiniti da na površinu  konačno izbiju naše prave vrijednosti. To je smisao korizme i u to treba iskoristiti ovo prikladno vrijeme korizme. Neka nas Duh Sveti podupre u našim odlukama i ojača našu odgovornost prema potrebama drugih da bismo - činili i zadobili milosrđe.
Zašto pepeljanje?
Četrdesetodnevno vrijeme posta, pripremu za Uskrs, započinjemo Pepelnicom koja je dobila ime po pokajničkoj svečanosti pepeljanja. Svećenik pospe vjerniku pepeo na glavu, ili mu pepelom napravi križ na čelu.
Za pepeljanje na Čistu srijedu zapalimo maslinove i druge grančice koje su bile blagoslovljene na Cvjetnicu prethodne godine. Maslinove grančice i drugo zelenilo vatra pretvara u pepeo. Vatra, koja sve preobražava i uništava, jest vrijeme... Zbog toga nas pepeljanje početkom posta upozorava da bismo uza sav bogat život koji imamo trebali osvijestiti da je sve prolazno, da sve zemaljsko ima svoj krajnji cilj negdje drugdje... Pepeljanje nas s jedne strane podsjeća na smrt, a s druge strane potiče na život s Bogom.