Kako smo i planirali, u jutro 15. studenoga, mladi naše župe, zajedno sa mladima iz župe Sv. Petra, uputili su se na hodočaće u grad Vukovar.
    Kako bi naše hodočašće bilo zanimljivo, ali i edukativno, naš je put uključivao nekoliko postaja.
    Naša prva postaja bila je zajednica liječenih ovisnika „Cenacolo“ u Međugorju. Tamo smo imali priliku upoznati se sa načinom djelovanja te zajednice, njihovim životom, te poslušati i osobna svjedočanstva članova zajednice.


    Nakon Međugorja uputili smo se prema Kreševu. Tamo smo posjetili samostan Sv. Katarine, čuli o njegovoj povijesti i o povijesti toga kraja, te smo obišli vrijedan samostanski muzej.
    Iz Kreševa vijugavim cestama kroz prohladnu Bosnu, ali u sigurnim rukama našega vozača „dunda“ Balda, krećemo prema Fojnici. U Fojnici smo obišli samostanski muzej koji je nedavno obnovljen, te svjedoči o bogatoj prošlosti ovoga kraja.
    Nakon Fojnice put nas je poveo prema Novom Šeheru, rodnom mjestu don Ivice Pervana, koji nas također, uz don Davida Marjanovića i don Alena Keria, pratio na ovom hodočašću.
Pomalo umorni od vožnje i obilazaka, jedva smo dočekali rasporediti se i poći u domove naših domaćina u Novom Šeheru. Nakon obilatih večera i lijepog druženja s našim ljubaznim domaćinima, našlo se i ponešto vremena prošetati po Šeheru, popiti piće u „Fair play-a“, te leći na spavanje jer sutra ujutro nastavljamo dalje.
U nedjeljno jutro, 16. studenoga, razgledavamo župnu crkvu sv. Ilije, te se puni zahvalnosti opraštamo od župnika fra Josipa Tomasa i obitelji koje su nam bile domaćini.
Put nas vodi prema Slavoniji. Malo priče, smijeha, molitve – i pred nama se naziru, iako u magli, obrisi đakovačke katedrale, naše slijedeće postaje. U katedrali nas dočekuje vlč. Vinko Sitarić koji nam je progovorio o povijesti same katedrale, ali i o povijesti Đakovačko-osječke nadbiskupije. Doći u Đakovo, te uz katedralu sv. Petra, ne obići Državnu ergelu Lipicanaca bio bi pravi propust. Stoga smo se uputili u ergelu, doznali štogod o konjima općenito, a posebno o pasmini Lipicanaca. Imali smo prigodu obići staje, pomaziti konje, a uspjela se uhvatiti i koja fotografija s tim plemenitim životinjama.
Dan kratak, a puno toga za vidjeti i upoznati. Zato žurno krećemo dalje. Kroz njive okićene zelenilom tek niknulog žita, ravna cesta vodi nas do Osijeka. Laganim korakom osječkom šetnicom uz Dravu, tzv. „Promenadom“, pa preko glavnog osječkog trga Dr. Ante Starčevića, dolazimo do osječke konkatedrale Sv. Petra i Pavla. Tamo nas dočekuje vlč. Pavao Mikulčić, župni vikar, koji nam je progovorio o povijesti konkatedrale. Zahvalni na njegovoj ljubaznosti, a i vodeći se onim „tko pjeva, dvostruko moli“ zapjevali smo jednu pjesmu, te napuštamo konkatedralu i u slobodnom vremenu nastavljamo obilaziti grad Osijek.
Pošto smo okrijepili svoje tijelo, ali i potrošili koju kaloriju šetajući osječkim ulicama, nalazimo se kod autobusa i krećemo prema našim župama domaćinima. Mlade iz župe Sv. Petra ostavljamo u župi Sv. Josipa Radnika u Osijeku kod njihovih domaćina predvođenih od strane župnika vlč. Ivice Martića, a mi krećemo koji kilometar dalje u župu Mučeništva Sv. Ivana Krstitelja u Brijestu, inače rodnu župu našega kapelana don Alena. Tamo nas dočekuje župnik - pater Paul Karim, rodom iz Sierra Leonea – član Družbe Duha Svetoga, koja vodi tu župu. Uz njega su i obitelji koje nas primaju na noćenje, a i mladi koji redovito animiraju nedjeljnu sv. misu u 18.00 sati. Svi zajedno sudjelujemo na sv. misi, a nakon mise odlazimo po obiteljima. Nakon večere, budući da je bila utakmica Italija – Hrvatska, većina nas se spontano okuplja u kultnom mjesnom caffe baru „Twins“, gdje smo zajednički gledali utakmicu.
Slijedeće jutro, 17. studenoga, krećemo prema Vukovaru. Na Trpinjskoj cesti, kod Spomen doma hrvatskim braniteljima, dočekuje nas i naš vodič, umirovljeni poručnik, gospodin Ivan Štefec. Nakon obilaska Spomen doma na Trpinjskoj cesti, naš vodič, inače iskusni vojnik koji je i sam prošao vukovarsko bojište, vodi nas do vukovarske bolnice, u podrumski dio koji je kao muzej ostao vjerodostojno sačuvan kakav je bio za vrijeme vukovarske tragedije. Nakon bolnice odlazimo najprije u Spomen dom Ovčara gdje su ranjenici iz vukovarske bolnice bili zatočeni i mučeni, a zatim i na samo mjesto masovne grobnice na Ovčari gdje su ubijeni i zakopani. Na povratku prema Vukovaru dolazimo i na Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata gdje smo se zajednički slikali i naravno pomolili za sve one koji su svoje živote položili na oltar Domovine, bilo kao branitelji, bilo kao civilne žrtve. U crkvi Sv. Filipa i Jakova u Vukovaru imali smo zajedničku sv. misu, a nakon mise zajednički ručak u hotelu Lav u Vukovaru. Nakon ručka imali smo priliku i osobno razgledati grad Vukovar, a zajednički smo se uputili posjetiti vojarnu 204. Vukovarske brigade u kojoj smo vidjeli razno naoružanje, kako tvorničko, tako i ono kućne izrade, te načine na koje su vukovarski branitelji branili svoj grad. Razmišljajući o svemu što smo vidjeli i čuli, vraćamo se prema Osijeku našim domaćinima.
Kiša nas je ispratila iz Osijeka, 18. studenoga, dok smo u ranim jutarnjim satima išli prema Vukovaru. No dok smo ispijali jutarnju kavu u Vukovaru, kiša je lagano prestajala, a ubrzo nas je Gospodin nagradio i suncem. U 10.00 sati smo se kod bolnice priključili veličanstvenoj rijeci ljudi u Koloni sjećanja koja je potekla prema Memorijalnom groblju, a vrhunac te kolone bila je sveta misa koju je predvodio naš biskup Mate.
Pomalo umorni i od hodanja i od emocija, ali ponosni na Vukovar, ponosni na njegove ljude – žive i pokojne – uz onu poznatu „…ne dirajte mi ravnicu, jer ja ću se vratiti…“ opraštamo se od ravne Slavonije i krećemo prema našem Dubrovniku. Usput smo stali u Maglaju i posjetili svetište Sv. Leopolda Bogdana Mandića, te imali zajedničku večeru koju su nam pripremile župe Maglaj i Novi Šeher.
Zahvalni Gospodinu, a onda i svima koji su nam pružili svoje gostoprimstvo i pomogli da se ovo hodočašće ostvari, nastavljamo dalje, te u Grad stižemo u ranim jutarnjim satima.
    
D. A.


Kada sam prvi put čula da naša župa ide u Vukovar odati počast žrtvama Domovinskog rata bilo mi je jako drago jer do sada nisam imala prilike poći u Vukovar, a ni sudjelovati u nečemu takvom.
Nisam mogla ni zamisliti kakvu je posljedicu rat ostavio na te ljude i njihov život, dok nisam došla gore, i sama se uvjerila. Mnogi ljudi poistovjećuju Dubrovnik s Vukovarom zbog slične prošlosti koje su imali. Ali tim je ljudima puno teže. Ovčara, Trpinjska cesta, Memorijalno groblje, bolnica.. Sve su to stvari koje ljudi obilaze kada dođu u Vukovar. Istina, iz tih stvari se može vidjeti koliko je ljudima bilo teško, i gdje je na Ovčari čak 200 njih završilo svoje živote. No pravu bol možete vidjeti na licima onih koji su to sve proživjeli, a ipak stoje među nama u koloni sjećanja.
Kolonom sijećanja odali smo počast, zajedno sa preko stotinu tisuća ljudi, svima onima koji su tim putem prošli 1991. godine, zaključivši ju sa svetom misom koju je predvodio naš biskup Mate.
Nakon svega, zahvalna sam Bogu što mi je pružio takvu priliku, a i molim ga da nastavi voditi naš narod kao što je to činio i u onim teškim vremenima.
Marijeta Šuperak

v v