"Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!" Svete mise 8.00, 10.00, 11,30 i 18.00 sati
Za evanđelje imamo Isusov odgovor farizejima o nerastavljivosti braka. Kod Mateja farizeji pitaju, "da li je dopušteno otpustiti ženu s kojega god razloga" (Mt 19, 3), kod Marka samo "je li mužu dopušteno otpustiti ženu". Obje verzije pitanja odražavaju povijesnu sredinu Židova Palestine. Teolozi su se dijelili u dvije "škole" ili struje: jedni su dopuštali rastavu samo iz najtežeg razloga, a to je brakolomstvo, a drugi iz bilo kojeg razloga. Isus se trebao javno izjasniti kojoj se "školi" priklanja. Markova verzija više odražava povijesnu sredinu kršćanske zajednice kojoj je prvotno bilo namijenjeno ovo evanđelje. Dok u Matejevoj verziji Isus zabranjuje "samo" muževima otpuštati žene i ponovno sklapati brak, kod Marka postoji i dodatni dio zabrane: "I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub" (r. 12). U samom Rimu i u poganskim sredinama rimske države državni zakon dopuštao je pravo na rastavu ne samo muževima nego i ženama. Kod Židova Palestine žena nije imala mogućnost napustiti muža svojom voljom: roditelji ili braća nisu je smjeli primiti u obitelj iz koje se udala. Pravo na rastavu imao je samo muž. Marko želi prilagoditi Isusovu odredbu kršćanskoj zajednici u sredini gdje državni zakon i ženama dopušta rastavu. Zato "stavlja Isusu u usta" i dio izreke o nerastavljivosti braka za žene. Isus u Božjoj nakani o braku i obitelji vidi potrebu doživotne združenosti pa ovu Božju nakanu o braku vjernika iznova proglašava i daje joj snagu svoga zakona. Pri tome se poziva na dva starozavjetna izvještaja o stvaranju ljudskog para. Prema prvom izvještaju Bog je stvorio ljude kao muško i žensko i tako ih učinio svojom slikom (Post 1, 27). Prema drugom muškarac i žena u braku se tako dopunjavaju da sačinjavaju "jedno tijelo" (Post 2, 24). U ljubavi onih koji se pred Bogom vežu u vjernički brak Isus gleda ostvarenje Božjeg plana i traži da vjernici doživotno ustraju u svom braku.
U Markovo doba, medu poganskim muževima i ženama (od kojih su neke brojile svoje godine po broju muževa za koje su bile udane), ovo je bila nečuvena novost i gotovo neostvariv propis. Izgledalo je ludo u moru poganskih sugrađana, koji su rastavu i brakolomstvo smatrali "normalnim" i prirodnim potrebama ljudske naravi, obdržavati bračnu vjernost i doživotno ostati s bračnim drugom odabranim u mladosti. Kršćani su se, međutim, usudili tu novost ne samo naučavati nego i živjeti.
Za razliku od ranije katoličke nauke o braku u kojoj se naglašavao brak kao ugovor iz kojega proizlaze stalne obaveze, današnja Crkva uči da je brak zajedništvo osoba ili partnerstvo koje nastaje slobodno, iz ljubavi. Bilo bi dobro pročitati poglavlje o braku u Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u svijetu ovog vremena. Iz tog poglavlja evo nekih dijelova: "Muž i žena, koji po bračnom savezu više nisu dvoje, nego jedno tijelo" (Mt 19, 6) intimnim sjedinjenjem osoba i čina pružaju jedno drugome pomoć i službu te doživljavaju smisao svoga jedinstva i iz dana ga u dan sve više produbljuju. To intimno sjedinjenje kao uzajamno darivanje dviju osoba a i dobro djece zahtijevaju punu vjernost bračnih drugova i njihovo nerazdruživo jedinstvo" (GS 48, 1). Mladenci donose u vjernički brak svoju osobu i darivaju se jedno drugom doživotno. To je tako dragocjen i delikatan dar da Crkva traži od svojih vjernika suzdržljivost do sklapanja braka te doživotnu vjernost u samom braku. Takvu vrstu dara čovjek vjernik može samo jednom u životu dati i primiti. Sabor nastavlja: "Bračna ljubav je kadra dostojanstvom obogatiti tjelesna i duševna očitovanja te ih oplemeniti kao elemente i posebne znakove bračnog prijateljstva. Tu ljubav se Gospodin udostojao iscijeliti, usavršiti i uzdignuti je posebnim darom svoje milosti i ljubavi. Ujedinjujući ljudsko i božansko, takva ljubav navodi supruge da se slobodno daruju jedno drugome dokazujući to što nježnijim osjećajima i djelom. Ona prožima sav njihov život: što više, ona se sama usavršava i raste velikodušnim izvršavanjem" (GS 49, 1).
Slušajući ove nedjelje Isusovu odredbu o braku vjernika molimo za sve osobe u braku, jer od zdravih brakova ovisi dobro Crkve i države. Zahvalimo također Bogu za bračnu i roditeljsku slogu svih koji odgovorno odgajaju svoju djecu, jer se Isus u današnjem evanđelju poistovjećuje s djecom kojima je potrebna briga oca i majke za normalan razvoj i sretno djetinjstvo.
Evanđelje Mk 10, 2-16
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme:
Pristupe farizeji k Isusu pa ga upitaše: »Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?«
On im odgovori: »Što vam zapovjedi Mojsije?« Oni rekoše: »Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i – otpustiti.«
A Isus će im: »Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!« U kući su ga učenici ponovno o tome ispitivali. I reče im: »Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub.« Donosili mu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. Opazivši to, Isus se ozlovolji i reče im: »Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.« Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke.
Riječ Gospodnja.
