"Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko prima mene, ne prima mene nego onoga koji mene posla" Svete mise 8.00, 10.00, 11.30 i 19.00 sati
Za evanđelje imamo drugu najavu muke Dvanaestorici koji ne razumiju što Isus govori, ali se ne usuđuju pitati. Dok Isus kreće u poniženje koje će mu biti nametnuto kao posljedica neukalupljenog služenja Bogu i ljudima, Dvanaestorica sanjaju o precedenciji u njihovu zboru. Isus ih uči da čovjek postaje velik služenjem. To pokazuje zorno stavljajući jedno dijete pred apostole kao tip svih kojima treba ponizno i požrtvovno služenje Isusovih sljedbenika i svih ljudi. Ovu zgodu sadrže također Matej (17, 22-23; 18, 1-5) i Luka (9, 46-48). Dok kod Mateja učenici raspravljaju tko je najveći u kraljevstvu Božjem (Matej voli prikazivati Dvanaestoricu kao uzorne vjernike), kod Marka se rasprava kreće oko položaja Dvanaestorice u vjerničkoj zajednici na zemlji. Nadalje, Marko jedini ovdje ističe kako Isus "ne htjede da itko to sazna, jer poučavaše svoje učenike" (r. 30-31). Marku je također ovdje vlastito da Isus "zagrli dijete" (r. 36; usp. također Mk 10, 16).
Ovakva redakcija daje naslutiti da je u Markovoj povijesnoj zajednici postojao problem odnosa starješina međusobno te starješina i podložnika. Iako su svi željeli biti Isusovi učenici i sljedbenici, neki su smatrali da su važniji te da od njih zajednica više ovisi. Kod Mateja Isus ovom zgodom ne stavlja ruku na dijete niti ga grli. Drugom zgodom, kad roditelji budu donosili Isusu djecu da ih dotakne, on će samo položiti na njih ruku (usp. Mt 18, 2 i 19, 15). Kod Marka oba puta Isus djecu i grli. Grljenje se ne bi uklapalo u Matejevo shvaćanje Isusa kao novog Mojsija koji na novozavjetnom Sinaju donosi novu objavu. Marko više pokazuje Isusovu naklonost malenima i preporuku da odrasli zadrže neke vrline malenih. Apostoli nisu razumjeli Isusovu najavu muke i uskrsnuća, "a bojahu ga se pitati" (r. 32). Za razliku od odraslih koji često šute da bi ispali pametniji, djeca se ne stide svoga neznanja pa zato ponizno i poučljivo pitaju. Tu vrlinu trebali bi zadržati ili ponovno naučiti odrasli.
Živeći u svijetu ambicija i laktanja za bolji položaj, Apostoli su podlegli mentalitetu zemaljskom i svjetovnom po kojem je netko to važniji što je na višem položaju. Isus im objavljuje paradoks služenja i malenosti: "Tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!" (r. 35). Zatim postavlja dijete kao sliku svih kojima je potrebno služenje odraslih, zdravih, mladih i pametnih. Grleći to dijete, on se poistovjećuje sa svima duhovno malenima koji priznaju da im treba pomoć zdravih i odraslih, ali i sa svima koji čak ne mogu ili neće zatražiti pomoć.
Starozavjetna podloga ovom Isusovu postupku iz današnjeg evanđelja je odlomak iz Knjige mudrosti u kojem drski "bezbožnici" unutar vjerničke zajednice (ne teoretski ateisti!) spremaju zamku Pravedniku zato što je krotak i uslužan: "Iskušajmo ga porugom i mukom da upoznamo blagost njegovu, i da prosudimo strpljivost njegovu". Ovaj iskušavani pravednik, ismijan u vlastitoj vjerničkoj zajednici, slika je Isusa spremnog na patnju i na služenje malenima svih vrsta. S ovakvom porukom prvog čitanja i evanđelja danas se izvrsno slaže zborna molitva mise:
Bože, sav svoj zakon
sveo si na ljubav prema tebi i bližnjemu.
Daj da vršimo tvoje zapovijedi
i postignemo vječni život.
Isus je sveo srž Božjih odredaba na ljubav prema Bogu i bližnjemu koja je relativno lagano naučiva i provodiva u moru dotadašnjih zapovijedi i zabrana. On je tako i postupao. Vidio je veličinu malenih i svoju veličinu u služenju malenima. Na to danas i nas zove. Za snagu da tako postupamo, molimo na ovoj misi.