Blagdan je Tijelova, blagdan koji se obilježava četvrtkom nakon blagdana Presvetog Trojstva. Spomen je to na ustanovljenje euharistije na Veliki četvrtak, a obilježavaju ga procesije s Presvetim oltarskim sakramentom. U župnoj crkvi Svetog Mihajla, Svete mise služene su od jutarnjih sati, a nakon Euharistijskog slavlja u 18 sati uslijedila je i tradicionalna Tijelovska procesija od župne crkve svetog Mihajla ispred koje je bila prva postaja, zatim preko Gorice svetog Vlaha gdje je bila druga postaja preocesije, do Meterološke stanice gdje je bila treca postaja, te na kraju u svetište Gospe od Milosrđa gdje je bila i četvrta postaja, Procesiji je bio nazočan veliki broj vjernika.
U današnjem evanđeoskom tekstu evanđelist sveti Luka opisuje događaj čudesnog umnažanja kruha koje se dogodilo u pustim predjelima Palestine, izvan naselja, gdje je Gospodin Isus propovijedao Radosnu vijest o kraljevstvu Božjemu. U trenutku kad je već dan bio na izmaku, učenici Gospodinovu su primijetili da je svijet ogladnio, te da bi ih trebalo otpustiti da pođu po okolnim selima tražiti hranu. Isus je tada, gotovo provocirajući, rekao učenicima da im oni dadu jesti. Učenici su se mogli samo na to snebivati govoreći kako nemaju više od pet kruhova i dvije ribe, te je ostala jedina mogućnost otići kupiti kruha za mnoštvo od pet tisuća ljudi.
Svetkovina Tijelova pojavila se u XIII. stoljeću, a na cijelo zapadno kršćanstvo proširila se u XIV. stoljeću. Augustinska redovnica, sveta Julijana iz samostana kod Liégea u Belgiji, imala je viđenje punog mjeseca, na kojem je opazila mrlju. Puni mjesec je protumačila kao Crkvu, a mrlju kao nedostatak blagdana, kojim bi se častio Presveti oltarski sakrament. Na njezinu molbu, mjesni je biskup za svoju biskupiju uspostavio blagdan, koji se na početku zvao blagdan Euharistije. Sveta Julijana i njeni suvremenici promicali su ideju toga blagdana i željeli su ga proširiti na cijelu Crkvu. Papa Urban IV. objavio je 1264. bulu, kojom je blagdan Euharistije proširio na cijelu Crkvu.
Noseći Presveto u svečanoj povorci i blagoslivljajući njime ne samo one nazočne već cijeli svijet, kršćani se u isto vrijeme podsjećaju kako oni sami svojim životom moraju biti žive pokaznice i biti izvor blagoslova za svijet. Netko je zgodno rekao da svi ljudi stupaju u nekoj procesiji. Svi se svrstavaju iza nekoga i nekoga slijede, iako to možda nisu spremni ni priznati.
Kršćani na Tijelovo ne idu u procesiji da bi nešto demonstrirali ili protiv nečega protestirali, već da pokažu da kao hodočasnici stupaju za Kristom prem konačnom cilju svog života. Zato je Tijelovo prava prilika da se svaki kršćanin ozbiljno zapita kako predstavlja Krista u svijetu.
Odgovara li njegov govor i njegovo ponašanje onom što Krist od njega očekuje? Može li se njegov život, takav kakav jest, nazvati svjedočenjem?
